Pitao me na pocetku- A zasto zelim raditi u kafani? Rekao sam mu- jer zelim da upoznajem pacijente. Nije mene nista iscudjavalo toliko da nisam sposoban raditi okruzen kafandzijama svih vremenskih zona. Bio sam dobar pocetnik,nisam se trudio,a bio sam dobar. Vremenom,pocinju ti price dolaziti u uho,sta vise,neki gosti nabavili su cak i slusni aparatic. Upoznajete osobu,stalnu musteriju,a vasa jedina psiholoska metoda pristupa analizi uma,jeste opservacija. No dobro,imate jedinstven pogled s ove strane sanka. vi ste ti koji vrte kolo zamoraca. Ali ono sto cini kafanu dobrom za posjetiti je dobar gazda. Ne mora to biti posebno dobra osoba,vazno je da je domacin covjek. Moj gazda je bio gazdarica. Mozda bi se moglo nagadjati da pati od podvojene licnosti,ali ne,moj gazda je bio zena.
Zapoceo sam tako svoju ispovjest one noci 19. marta. Bas taj posljedni dan zime, godine 2024.
Sto bi moja gazdarica rekla za puste ulice naseg naselja,kakve su bile tu noci:”noc je amorbidna.” Bas zbog tih rijeci sam pomislio da ce biti manje prometno.
Krenuo sam tu noc prema kafani da je otvorim. Da,radio sam nocne,ne zanima me dnevna smjena,koja je svakako,ispala iz prakse dok jos mene nije bilo. Pisem ovo na stranice papira i zapisujem samo istinu. Da nastavim,otkljucao sam kafanu i prvo sto sam uradio je dubinsko njusenje zraka. Podovi bi se mogli oprati,ali radni je dan,ne ocekujem puno gostiju,odustao sam. Ne ocekujem cak ni nikoga prije 21h,mislim da bi to bilo neko od kulturnih smejrnica kada da se pocnete pojavljivati u baru. Kao sto sam i pomislio,usao je neki naociti gospodin srednjih godina,da budem pristojan. Prvi put sam ga vidio ovdje. Narucio je viski,ali nije mu se svidjao moj izbor u baru,pa sam mu preporucio dzin i tonik,na srecu upalilo je. Gospodin je otpio gutljaj i osmjehnuo se. Dok sam polirao case iz ciste dosade,usla je prva ekipa stalnih gostiju,njih trojica. Pozdravili smo se kao i inace,a narudjbe su se ponesto izmjenile. Naime jednom od njih sam dao nadimak Gemist,jer prvu sedmicu moga rada u kafani,dosao je on i svu noc je zadovoljno pio gemist. Tako mu i zapisujem narudzbe u teku…pod imenom Gemist.Veceras su svi bili na pivi,i to na velikoj. Bili su dobri momci,inace kompjuterasi,imali su raznih tema za razgovor. Sa mnom su ok i rado smo znali zapocinjati dijalog. Gemist je tipican primjer osobe sa dijasporskim djetinjstvom i mladalackoj dobi,koji u nekim sferama ispada iz stereotipa. Postovao je moju gazdaricu,bili su skoro pa prijatelji. U sustini dobar momak s dobrom radnom etikom.Druga dvojica su bili tu kao aksesoar. Razmijenili smo koju informaciju,bacili koju povratnu,kad opet su se vrata otvorila. Usao je inventar kafane,momak u kasnim cetrdesetima, Faruk, s kojim nisam bio u dobrim odnosima. Jednu noc smo se zakacili i nismo rjesili spor vec smo se popickarali i zivimo od ignorisanja jedno drugog. Po mom misljenju neiskusan alkoholicar,stadij rana ciroza,sa mentalnom nehigijenom i pozamasnim kockarskim dugom. Ja s tom bitangom nisam vise mogao progovoriti ni rijec. Po nekoj inoj logici,bio je dobar prijatelj sa gazdaricom. Dobro odigrano. Iskoristio je svoju moc kao izriciti demagog,i prekrcio put do uzeg kruga prijatelja gazdarice kafane. Poslije nekog vremena provedenog u sanku,poceo sam gazdaricu zvati Krcmarica,stto nije cula po prvi put,jer sam razmisljao kao i svi istomišljenici,genijalno,kako drugacije. Faruk je njen dobri komsija i ne odustaje s tim.
Vec sam pomislio -ah,k vragu, bice to turobna noc s ovim crvom,ali vrata su se opet otvorila. U poluosvjetljenu kafanu,zasla su dva druga,jedan gazda druge birtije,a drugi njegov gost,ali prvenstveno prijatelj,inace proslavljeni ratni heroj. Bio je to moj lav,doslovno, horoskopski znak,i imao je masivnu grivu oko glave,figurativno,a da ne kazem kako se borio za mene u mojoj prvoj barskoj tuci. On,u ranim sezdesetim i dalje se trga kao mladunce od lavice. Edin je volio svratiti do nas na putu kuci. Taman sto je Edin natuknuo temu za razgovor na sanku, vrata su se opet otvorila.Usla su dvojica,starih havera tu iz okoline. Obicno ih ocekujem oko ponoci ali veceras su uranili. Njih dvojicu sam svrstavao na pola,pa tako vjerovatno i on.Kako mozes ikoga mrziti preko sanka,nema logike. Emir i Hasan su ozenjeni likovi, koji su redovni vikendasi,samo zbog jedne cinjenice,a ta je sto su kod mene uvijek mogli pripaliti joint. Kruzila je glasina da se Emir dobro “udao” u dobrostojecu obitelj,a Hasan je sve sam stvorio sa svojih deset prstiju. Vise sam volio Hasana jer je uvijek bio velikodusan prema svome drustvu s kojim pije,a volio je pripaziti i mene baksisom. Drugi razlog mog postovanja prema njemu bila je priroda njegovog posla.Naime bio je muzicar i svira harmoniku u bendu. Nekako sam uvijek smatrao da smo slicni s obzirom da dobar dio dana i noci provedemo u kafani. Takodjer,odisao je nekom mirnom aurom oko sebe,pa od njega nikada nisi mogao osjetiti losu namjeru niti sam pomisljao da je osoba koja bi me, nicim izazvana, uvrijedila ili nipostodavala. No, jednu stvar su Emir i Hasan imali zajednicku,a to je sto su voljeli biti ukljuceni u kafanske traceve. Mozda su ih tako trivijalne price zabavljale,a ja sam pomislio, pa bolje bi bilo da se zamisle oko svoje sudbine, lupe sakom od stol kao pravi alfa muzijaci, te stisnu muda da makar jednu noc ponesu rizle kuci,a ne da trose ove moje. Elem, kafana se popunjavala. Mogao sam predahnuti od zabavljanja gostiju i osamiti se na mjestu neosamljivanja ili kao na poluotoku. Gazdarica se jos nije pomolila kroz vrata,a blizilo se pola noci.
Zapalio sam cigaretu i odsutno spustio upaljac na tabakeru. Anksioznost me polako popustala i realnost mi je postala nejasna. Cemu svi ovi ljudi u kafani? Na radni dan. Nagodni za popiti. Mozda sam se nalazio s pogresne strane sanka. “On je, On je…” – stalno mi sr vrtilo po glavi. Nisam valjda opet poceo halucinirat,pomislio sam. A moze biti da sam intuitivno prizivao gosta. Onaj sto mi lezi u snovima,kojeg sanjam kako ce mi se pojaviti u svom zabavljackom profilu u kafani,i uoprapastiti mi pristojan radni dan. Bolje da se prebacim na racunicu i zamisljam dobitak,jer tako bi moja gazdarica i rekla- nismo mi ovdje da mislimo,nego da zaradimo- .To jeste ponekad je u tom modusu operandi,a kad-kad je odgovor i suvise pojmljivo opisan. Zanimljivo je sto u ovom bar klubu se druze i porodice. Cak je i moj brat petljao s gazdaricom,pa je bivsi sanker bio u romanticnoj vezi sa sestrom od gazdarice, daklem, fuckas spansku sapunicu. Mi smo nalikovali,u jedbom momentu, kao mafioze. Don Gazdarica i ostali konsiljeri. U razmisljanju me prekinula muzika. Napokon nesto dobro. Kroz dim sam gledao goste i bio zadovoljan postignutim. Svi su djelovali zdruzeno,svako sa svojim porokom, neki su i bacali pikado tako da nije nedostajalo ni sportskih komentatora. Jedino se Faruk srdio kad izgubi. A taktika mu je losa. Uvijek gadja dva ista broja. Devetnaesku i sedamnaesticu. Promislih,pa ovdje zaista rijetko naleti novo zensko. Bas sam si izabrao mjesto. Ali radeci s istim ljudima iz dana u dan doista ostavlja veci osjecaj pripadnosti sto me vezalo za radno mjesto i moju ulogu u njihovim zivotima. Gazdarica se napokon pojavila.
Jos jedan od vjecno prisutnih gostiju, Nodi na satrovackom, je bio drustveni saljivdzija,i svu tu noc bio je ukljucen u sve price koje su se pricale.Toliko mi je privrzen da ga tek sad spominjem,na samom kraju. Cak sta vise, cim sam pomislio na njega, sve se pocelo odvijati u katastrofalnom smjeru. Scena se pocela rasipati, a nigdje kaskadera za glavne uloge.
Poslije poprilicne pauze,obratio mi se gospodin s kraja sanka sto pije dzin tonik. Zatrazio mi je malo vatre. Cim sam kresnuo upaljac, slika oko mene se zamrznula, muzika se ugasila,a jedino sto se pomjeralo u prostoriji bio je samozadovoljni osmjeh gospodina ispred mene s druge strane sanka. Ni ja se nisam mogao pomjerati cak ni u mikrometar. “Popularni ste i kod mene dolje,znas, u paklu.” – rekao mi je zagonetni stranac. Nisam znao da li sanjam ili sam napusen ili haluciniram od nespavanja. “Nista od toga,ni priblizno. Nocne more su za nevinu djecu,a vi ste moj prijatelju, odavno prestali biti dijete. Prizvali ste pakao.” Bio mi je u mislima. U tom trenutku oci su mu zaiskrile crvenom bojom,a zeleni jezik mu se prikazao iza zuba poredanih u osmijeh sa ostrim ocnjacima. U prvom momentu bio sam razocaran jer ocito sam sjedio sa sejtanom sto potvrdjuje zagrobni zivot,a meni to nije privlačna ideja, radije bih u mracnu smrt. Dok me drzao tako hipnotiziranog u zamrznutom vremenu,objasnjavao mi je pravila njegove igre. Bilo je tu mnogih smicalica i svinjarija, sto i ocekujemo od pakla, a uslov, sejtanov, je bio da svima oduzme ono sto u sebi nose sto ih pokrece svaki dan a to su njihova uvjerenja da su u makar necemu dobri i senzacionalni. Sejtan je igrao protiv slabijih i to je fantasticno i sa zadovoljstvom iskoristio. On je taj uslov opisao kao fer i postenim,sto ce ujedno biti i prvi put medju tim ljudima u ovoj kafani,smatrao je on. Zelio je filtrirane duse. Ja sam sluzio kao svjedok, i moje iskusenje pred Bogom nije potrebno jer, kako je sejtan i rekao- ja sam na radnom mjestu. Meni je vec pakao.
U sljedecem momentu,uhvatio sam se kako mi se plamen upaljaca ugasio, a sejtan je pripalio cigaretu i sarmantno mi se zahvalio. I ja sam ostao bez moci. Nisam mogao da upozorim goste niti sam smio ucestvovati u igri. Pomislio sam- Boze, zasto sam iz dana u dan u iskusenju i opet cak i kod sejtana sam bio samo svjedok sve ove galerije likova. Helem nejse, cekao sam i zvanican pocetak igre. Ali kako cu znati? Hoce li biti znak za pocetak i kraj? Sto bi nasi ljudi rekli- jebem ti sudija majku. Par minuta poslije nezvanickog pocetka, u kafanu je upao euforicni Zaha,inace kolega konobar iz kafica preko puta. On je ona dnevna, dosadna varijanta sto sluzi kafe. Pozdravio se sa svima redom i odlucio ostati medju kockarima. Sve je nadigao na pikado,a igrali su u piće. Naravno da je pobjedio,sreckovic.
Stajao sam tako miran u stanju polusoka. Tek treci put sam cuo Gemista kako me poprilicno panicno ali tiho upitao koliki mu je racun. Cudno mi je zvucalo jer on obicno na samom kraju pita koliku je stetu napravio. Pogledao sam u teku iako sam vec znao rezultat. Racun je bio povelik,ali nista veci od uobicajenog. Rekavsi mu podatak,primjetio sam nelagodu na njegovom licu. Zamolio me da pricekam a on se obratio prijateljima- po svemu sudeci da ih trazi tal odnosno udio. Opet cudan potez. Skupio je on iznos i znojnog lica mi je platio i ostavio i meni nesto sitnog. Krenuo je da se pakuje,a njegovi haveri su ga zaustavljali da popiju po jos jedno pice jer je noc mlada. Gemist se vec u tom trenutku ponasao kao da mu se gadi ta pomisao da ostane i grcevito je stezao naramenice ruksaka. Zelio je biti izvan ove kafane, to je bilo naprosto jasno. Do te mjere da ga je Zaha skuzio i porucio je pice za njih trojicu na njegov racun.Ocekivao sam panicni vrisak ali Gemist se suzdrzao. Novac- ta rijec mi je odmah odzvonila u glavi. Da li mu je bio toliko bitan da mu je pruzao oslonac u socijalnim aferama. Nisam ga takvog zamisljao.
Jos uvijek zamisljen odvratio sam pogled. Stao mi je na Faruku. Izgledao je preplasen. Prisao sam malo blize do njegove strane sanka da cujem razgovor. Njegov sugovornik je imao zgodnu anegdotu koju je zavrsio posalicom.- sto je automatski okidac kod Faruka da postane nemilosrdno sarkastican. Ali,na njegovu pricu nije imao dovitljivu repliku. Usutio je a usne su mu krivudale po licu,kao kad se pripremas zaplakati. A na pola nosa su mu pale naocale,pa se mogla vidjeti dupla agonalna patnja. Siske su mu se smocile,a lice jarko zajapurilo. Zatim je Zaha prolazio pored njega,obgrlio ga i pomislio da mu treba pice. Narucio je pice za Faruka i nastavio igrati pikado. I sam sam pomislio da ce mu pomoci, ali njegov skamenjeni pogled u nistavilo je prevladavao. Tisina- to sam cuo u mislima. Ako nemas tolerancije prema tisini, kako se privikavas na buku? Totalno neuredno.Strah je ovladao u zamracenom umu Faruka.
Vidno zacudjen,cuo sam smijeh sa secije iz coska. Edin i prijatelj su se,vec poznato, segacili od socnih traceva. Nesto me privuklo da bacim uho. Otisao sam da im zamjenim pepeljare i ocistim sto. Edin i prijatelj su u tom momentu zezali treceg za stolom. Pogledao sam treceg, a on je odavno presisao makar pola od mogucih vrijednosti promila u krvi za prezivjeti. Oci su mu naglo dobile strabizam da bi se ispravile za cas i iza nepomicnih usana krenula je opaska o broju prozivljenih ljeta Edina. Inace broj godina Edina je bio svojevrsni Sveti Gral medju kafandzijama. Nije volio cuti tu racunicu niti da zna tu informaciju. Vjecni omladinac. Cuvsi spomen godina,ona iskra iz ociju mu se ugasila. Kao da mu je neko izrazio saucesce. Ona bijela kosa mu jos vise pobijeli,a noga mu je nepravilno poskakivala u savijenom koljenu. Prolaznost zivota. Neki na ovom svijetu nisu bazdareni da ostare,pa onda kada im se to desi,ono vjecno dijete u njima umire.
Cuo sam svoje ime i po glasu sam prepoznao Hasana. Narucio je dvije pive. Prilazio sam sa orosenim flasame pive kad sam cuo Emira,Hasanovog prijatelja, kako histerise u zalopojkama jer nema niko joint. Ja sam imao za jedan ali nisam se mogao umijesati, sejtanovo pravilo. Ponasao se kao neposlusni, razmazeni klipan,a Hasan se povijao sve nize prema stolu ledjima. Paznja mi je presla na njega. Vidio sam taj dasak iscrpljenosti kod njega kao da govori- pa zar svi problemi moraju padati na moja pleca, cak i kada bih trebao da se zabavim u svoje slobodno vrijeme. Bilo je toliko slikovito da mi je bilo dovoljno. Paznja- prozujalo mi je kroz glavu. Toliko odsustvo alter ega je bilo vidljivo na kilometre.
Rastresen i utucen sam se vratio iza sanka. Krenuo sam da pripalim sebi cigaretu. Opet sam se zaledio zajedno sa okolinom. Samo je on bio pomican i dok je gledao u pod prikrivajuci smjesak,prebacio je nogu preko noge i prekrstio ruke kao da se ogradjuje od svega. Zatim me upitao:” Je li lakse vjerovati u mene ili u Boga?” Pitanje me zamislilo jer malo ko je od nas vjerovao u ono od cega nas je Bog kao Stvoritelj sagradio, a vise u ono sto se nudi za sejtanovim stolom. Sumnja. Postala je najtezi osjecaj i grijeh medju svima nama ove zadnje noci zime. A najgora je ona sto su svi mislili proci bez kazne.
Igra je zavrsila, slika se odledila,muzika je priguseno svirala,a kafana se skoro ispraznila. Predzadnjeg gosta sam istjerao metlom,i samo je on ostao sjediti za sankom. Umoran od misli,nasuo sam sebi zesticu. Brzim potezom salio sam je niz grlo. “Znas li zasto Andjeli dolaze po dusu?”, upitao me je. Samo sam slegnuo ramenima. ” Jer ih salju vasi preci”,odgovorio je ushiceno i zalio grlo picem. Rekao je to sigurno kao sto je sigurno da u umiranju nema kockanja. Mene je samo zanimao ishod ove njegove igre,pa sam i pitao koji je rezultat. Rekao mi je- pobjednici mogu biti svi ili samo jedan. A pobjednika odredjujem ja kao svjedok. Prestravio sam se od pomisli da nekoga izostavim i osudim na vatre dzehenemske. Ah, u ovom trenutku sam mrzio Boga jer nam je dao slobodnu volju.Ali cinilo mi se da je bilo dosta trikova za ovu noc. Odlucno sam se odlucio da su svi pobjednici. Tu se krio trik. Sejtan me odmjerio i pitao nesto u stilu- Da li sam spreman lazno svjedociti za ove ljude,koji su nepobitno,ovu noc zgrijesili i pali u zamku tastine,jedne od omiljenih osobina sejtanu? Siguran sam bio u odgovoru i potvrdio sam ga ponovo,da,zelim da su svi pobjednici. Meni to nisu bili dovoljni razlozi za neciju bezgraničnu patnju. A sejtan kao pravi vrag,kakav i jeste, osudi me za podvalu jer sam laznim svjedocenjem dao prvenstvo njemu,a ne Bozijim zapovijedima. A igra je trazila gubitnika. Toliko malo dobrog imam i ja u sebi. Zustro sam se odlucio na sve, opet.
Sejtan je iz sakoa izvukao podugi spisak te mi ponudio olovku da se potpisem pa mi dobaci:”Cestitam,polozili ste test za Dzenet. A sada,uzivajte u sabahu sa sejtanom.”
