Fantazi kreature

People write because no one listens.

28.01.2021.

Slavujeva tužna pjesma

Sudbino bijedna, tamna noći, sirota svjetlosti. Ne nađoh put kroz mrak, već me progutao svog.
Čemu su gradili puteve, ceste i mostove Kada njima se ne može proć'.
kud pođoh stranputicom, pa izgubih tijelo svoje srce je kucalo, ali tanano, kroz rebra.
Sve što uradiše, podlo podbaciše, kao dijete ostavljeno na sred' ceste, u mraku i tišini.

14.01.2021.

Jazavac u raljama Zmije dio II

Jazavac se prenu pa pojuri do miševa. Došunjao se do glavnog miša Miše, pa mu kaže: „ Mišu Mišo, tvoje carstvo biće veće nego što si zamišlj'o.“ „Pričaj,jazavče govori, koliko bogatstava ti meni brojiš?“ „ Gospodar moj nudi tebi i tvojim mišićima vlast, samo da prodreš u Hrast.“ Mišu Miši oči sjevnuše, pa poče zadovoljno trljati ručicama. Onda se glasno obratio svojim miševima: „ Mišu jedan, mišu dva i mišu tri, povedi moje miševe u boj na Hrast ti.“ A miševi se skupiše pa glasno raspravljaju, da li je sigurno da se od doma rastavljaju. Na to će čika Mišo:“ Ništa ne brinite miševi moji, ptica se ne bojte, tu lovac postoji. Imamo zaštitu, moju i vašu, za vašeg Gospodara, kolut sira s neba da nam daju.“ Nastavio je svoj govor:“ Opet će miševi imati carstvo svoje, jer miševe neće više da gone.“ Tada miš jedan, dva i tri, sakupiše vojsku i pojuriše niz staze do Hrasta. Krenuše postrojbe miševa, a uz put su im lasice čistile puteve. Prođoše puteve sigurno, a sičusnim tjelesima, prošunjali su se do Hrasta. Zubićima su nagrizali Hrastovu koru, dok im se ne ukazaše potkornjaci.

Tada se miš jedan proderao i obratio potkornjacima:“ poslušajte me sada, vi sluge Gospodareve. Biće bogatstava svima nama. Drvo i rijeke, nebo i zemlja“,pa je pokušao i on da bezuspješno prosikće:“ Ssada kopajte duboko i još dublje, sve dok se drvo ne usije u tami.“ Počeše potkornjaci jesti drvo. Sve brže i upornije. A Čika Mišo je zadovoljno trljao rukice sa sigurne udaljenosti. Neoprezni u poslu svome, nisu obratili pozornost na visinu i ko u njoj obitava. Tek tamo smeđebijela vjeverica, kao neki avijatičar, nadgledala je ovaj, doista, bizaran prizor. Skoknu vjeverica s jedne grane bora na drugu, te raširi svoje rukice, te poleti i na treću! Sve je tako skakala u krug, dok se nije dočepala Hrastove grane. Vjeverica bješe glodavac koji nije volio ukrasti, pa su je nazvali vjeverica Vera. Jedan žir, jedna zima, eto tako je razmišljala naša vjeverica. Vidje ona da potkornjacima nema mira, te da se jedna usamljena zraka već počela probijati kroz Hrastovu koru. Preleti vjeverica Vera do tajnog skrovišta u grani staroga Hrasta. Naime, vjekovima su to skrovište koristile vjeverice kao svoju ostavu za žireve. Hrast je njima, za uzvrat, podario dio moći jer mu vratiše plodove. Tako su od običnih žireva, nastale munjevite kugle.

Vjeverica Vera je u časku pronašla ostavu. Vidjevši žireve, ona brže-bolje, napuni svoje obraze s njima, te ih poče bacati sa visine u krug oko Hrasta. Kako udaraju o zemlju, zabliješte kao munje, te to Zmija shvati kao znak! Odvijuga Zmija svoje tijelo do Hrasta, a Vera je neumorno, u krug, osvjetljavala Hrast. U jednom momentu se proderala:“ Uzbuna! Uzbuna!“ Zmija se našla pred samim ulazu u šumicu. Zlokobnim kretnjama izvijuga svoje tijelo pred sami Hrast. Nakon što je ugledala probijajuću svjetlost iza kore Hrastove, razjapiše joj se usta, a jezik joj se opustio te ga isplazi prema vani. Ometena bljeskom kristala, nije bila oprezna pa ne uvidi šta se oko nje dešavalo. Uspravljajući tijelo, sijevnu iz očiju par vatrenih munja, pa zapali okolno šipražje. Poslije nekog vremena, vatra zahvati i donje grane Hrasta. U tom metežu, vrane usaglašeno poletješe, pa se one svinute grane vratiše u svoj prvobitni položaj. I tako su miševi još uvijek nagrizali koru, potkornjaci kopali, a vjeverica Vera je gubila snagu. Izgubi ona i vjeru i nadu da će zaštiti drvo, kada u tom, začu zvižduk Orla i klepetanje krila. U zraku joj se obratio Orao: “ Vero,aj ti u skrovište svoje, imaš tamo kruha svog. Posipaj ga po putu da se miševi izvuku.“ Hitro je uzela kruh, te sa zemlje povika prema miševima: „ 'ajte ovamo miševi, evo kruha vašeg. „ Istog časa se okrenuše miš jedan, dva, dabome i tri. Kako pojuriše miševi, njih ježevi dočekaše na stazi, pa ih probušiše. Iznad njih je letio orao, te ih sve kupio kandžama i bacao ih Risu za večeru. Nije se vraćao po miševe više od dva puta. Zatim se orao obrušio u baru, te natopljenog perja, vinu se iznad hrasta, te otrese onu vodu po Hrastu koji je gorio. Ugasio je vatru orao, a vjeverica Vera, vidjevši to, izvrnu se na leđa, a maleno srce joj je ubrzano kucalo u grudima. Ugledavši Zmija svoj propali plan, izvinu tijelo još više, tako da joj je samo rep doticao tlo. Razjapi ona usta svoja koliko je mogla, ali bezuspješno. Naime, krupni vepar joj stade na rep, pa Zmija proguta vatru i otrov onaj što ga je drugome namijenila. Zavrišta Zmija pa zove u pomoć, ali sivobijeli vuk joj proguta glavu te spoji vilice. I tako od Zmije ostade samo jedna nit, a potkornjaci se razbježaše kao miševi! Samo što se sunce probijalo kroz maglu iza planine, šumica opet postade raj, a impresivni Jelen dodijeli Veri značku za hrabrost. U tome se svi razbježaše i vratiše se svaki svojem poslu. Kraj

14.01.2021.

Jazavac u raljama Zmije dio I

Odavno je postojala jedna planina, I u njoj vesela šumska družina. Činilo se da bara ni strašni mraz, ne mogu nauditi ovoj skrivenoj šumi. Njeni stanari su je od milja prozvali „šumicom“. U srcu planine, oko „Starog Hrasta“, živjela je složna družina.

Najveseliji od svih životinja, bio je sivo-bijeli vuk. Valjda uvijek oraspoložen biljkama koje je brižno sadio i redovno održavao. Oko baruštine, uvijek su žabe kreketale svoju priču. Mir i tišinu, ometalo je katkad i grakanje Vrana.- One su kao posmatrači, nagledali cijelu šumicu sa visine. Sve životinje, imale se neku svoju ulogu, kako to i inače biva u zajednicama. Nije bilo rasprave o težini zadatka. Svi i sve su bili jednaki. Tako su jazavac i miš, bili jednaki veličanstvenom Jelenu. U tom idiličnom ozračju, nekima đavo nije davao mira. Nemir se uvlačio pod Stari Hrast.

Po okrajcima šumice, često je znatiželjni jazavac, skupljao svoja bogatstva. Po koji žir i kamenčiće, a našlo bi se nešto i za zimnicu,da se zima pregura. U tim svojim ophodnjama, jednog jesenjeg popodneva, jazavac se duboko ukopao u svoj posao. Neobziran, kao što to biva s ovom vrstom, dok mu je samo pozadina virila iz rupe u zemlji, s leđa mu se prikradala Zmija. Zelena zmija. Po šumskom podu, bilo je šuškavog i opalog lišča, pa jazavac ču' njen dolazak. Zadnjim nogicama, počeo je odgurivati svoje debeljuškasto tijelo,prema vani, a Zmija mu se omotala oko nogice, pa ga izvrnu naopačke. Izvila se zmija po kamenu, pa uspravi svoje tijelo, te kaže jazavcu: „ Sssmušeni jazavče. Ko ti sada glavu čuva?“, jazavcu se opustila donja vilica, pa se učini da su mu cijelo lice preuzela ona dva, gornja sjekutića. „Spusti me, ti, ti... gmizavče jedan!“, pokušavao se jazavac bezuspješno odbraniti. „Zar ti joššš, uvijek nije jasno, glupavi jazavče, ko ti glavu,sss, čuva? Ne vodiššš ti pregovore o svojoj slobodi.“ Jazavac se uzalud koprcao u smrtonosnom Zmijinom stisku. Zmija se opet obrati jazavcu:“ Ssslušaj me sssada, ti jazavče,i tvoja sssloboda je zagarantovana, khmm. „ Jazavac nije uspjevao doći do daha, pa se lako predao. Jedva je izustio dvije riječi: „ Govori, pričaj!“ U tome, Zmija popusti stisak, pa jazavac pade na pod poput oblutka. „Poslušaj me sssada jazavče,“ obrati se Zmija, pa nastavi:“ Sss jazavče, svome domu otiči češ i osloboditi drvo vaše, za mene. „ „Pa ja sam onda mrtav. To je nemoguće, ma ne, ja, ja,“ zamucao je jazavac: „ja to ne mogu!“ „Sss ne brini, dobičeššš svoju vojsku „ , lukavo reče zmija. „Pa zašto odmah ne reče da svoju vojsku imaš.“, odahnu jazavac. „Nema nikoga ravnog meni, ja sam Jedan“, ljutito se proderala Zmija. Jazavac je čučao sklopljenih ručica, pa je sve izgledao kao da će se pomoliti: „pa kako ćemo?“ Zmija mu odgovara:“ Sss moje zapovijedi, ssslušat češ.“ Tada Zmija uspravi svoje tijelo bez kičme, pa nastavi:“ Pokori se sada mojoj volji.“ Slabašni jazavac, skupio se praznih ruka, te pognu glavu pred Zmijinom. „Koje su vaše zapovijedi, Gospodaru moj? „, upita jazavac. „ Napravičeš mi put do vašššeg Hrasta.“ Jazavac se opet usprotivio,da on nije kadar to učiniti, ali Zmija uspravno izvi svoje tijelo, te sijevnu očima jazavca. On je progutao knedlu, a Zmija naređivački mu reče:“ imaššš ti svoje miševe. Od njih ćemo prvo krenuti.“ S glavom priljubljenom uz zemlji, jazavac upita:“ Dobro, dobro...kažite mi šta da radim s njima?“ „Sss reci miševima, da prenose moj glasss.“ Jazavac se složio bez premišljanja, pa ponovo zatraži novu zapovijed: „Dobro, dobro. Kome da nose?“ „ Neka kažu lasssicama, novi Gospodar šume je tu. Ja im obećavam sve kokoške kraljevstva mog“, prosikta Zmija:“ Naravno, već pripremljene, da se pojedu u slast.“ Jazavac upita:“ Ali, Gospodaru, šta ja imam od svega toga?“ zmija, izvijajući svoje valjkasto tijelo oko jazavca, pogledala ga je sa strane, te mu reče:“Pa dobio si sssvoj život.“ Nastavljala je dalje svoj govor Zmija:“ Ssslušaj me sada jazavče i ne progovaraj,“ pa nastavi naredbu:“ Neka lasssice sve ptice podave. To će im biti ratni plijen, pored obećanog. I neka vode miševe iza sebe po očiščenom putu. „ Zmija je elegantno izvijala svoje tijelo oko jazavca,pa nastavi:“ Kada miševi dođu do Hrasta, neka koru njegovu grizu, neka ossslobode moju vojsssku, potkornjake.“ Jazavac se oduševio Zmijinim planom, pa mu oči zaiskriše. „ Pa to je briljantan plan Gospodaru. Napokon da i ja vidim št se to krije u Hrastu samome. „ zadovoljno je trljao svoje ručice i mislio o raznim bogatstvima. „ A sssada kreni“, prosikta Zmija.

11.01.2021.

Razgovor sa Vragom IV dio

***

Trinaest godina je prošlo od prvog Selminog razgovora, a djevojčica je sada već odrasla u djevojku. Tog hladnog zimskog popodneva, Selma je hodala kroz glavne ulice planinskog gradića. U stopu ju je pratio njen pas vučijeg izgleda, mješanac, a Selma je pod šalom između prstiju ruke trljala plavi privjesak oko njenog vrata. Često je to radila u samotnim šetnjama kroz ulice grada, dok bi se tiho mimoilazila sa svojim sugrađanima. U njihovom pogledu nije primjećivala nikakvu radost, stoga su i susreti, često, njemo završavali. Što se više udaljavala od centra prema rubu grada, protrljala bi jedan put više plavi privjesak. U krajnjim ulicama, počesto se susretala s dječacima iz školskih dana,pa i s onima od onog dana, koji nije mogla zaboraviti. Nije imala puno prijatelja, sama u svom društvu je najviše uživala. Voljela je šetati šumskim putevima po okolnim planinama u društvu psa, kojeg nikada nije imenovala. Tada bi, okružena hladom borova, osjećala spokojni mir, jer makar tada, bilo je prisutno nešto što je hladnije od njenog srca. Pred sami dolazak na mjesto susreta sa Zvijeri, prstima bi prešla preko plavog privjeska još jedanput, posljedni šesti put. U tom momentu, ledeni vjetar, podigao bi mraz i snijeg sa promrzle zemlje, a Selma bi štitila lice prekrivajući šalom nos i usta. Iako je bio decembar, i jedna od najhladnijih zima uopšte, Zvijer bi se uvijek pojavljivala obučena samo u crnom odijelu, obavezno pripaljujući cigaretu. „Odavno te nisam vidio. Da li se šta promijenilo kod tebe?“, upita Zvijer vragolasto. „ Sve osim jedne stvari“, odgovora Selma smireno. „ A, da?“, Zvijer nastavi raskeženo:“ šta bi to moglo biti?“ „Ne mogu i neću da zaboravim“, rekla je,pa ovaj put i sama zapalila cigaretu. „ Oh, osjećam neka uvrnuta razmišljanja kod tebe, malena Selma“, uzbuđeno Zvijer odgovara. - Selma: „ Nisam te pozvala zbog tvog mišljenja.“ -Zvijer: „Nego?“ -Selma: „ Zbog pomoći, ostalo je na meni.“ -Zvijer: „ Govori, obećao sam da ću ti svakoj želji udovoljiti.“ - Selma: „ Treba mi vatra. Ogromna vatra! „ - Zvijer: „ To barem meni nije teško. Dobićeš svoju vatru, ako je to ono što zaista trebaš?“ - Selma: „ Hvala, dobit ćeš signal kada mi budeš potreban.“ -Zvijer: „ Da li je to sve za sada? „ - Selma: „ Ako imamo dogovor, da.“ Zvijer je okrenula leđa Selmi, odmaknula štap od tijela na koji se prislanjala, i blago okrenula glavu u stranu: „ Zar sumnjaš u mene?“, reče samozadovoljno i pred Selminim očima se pretopila u maglu. Već se mrak polako spuštao na uspavani grad pokriven snijegom, a sekunde su bile potrebne da i zadnje zrake sunca upije tama noći. Selma se prema gradu vraćala istim putevima kojima je i došla. Na samom izlazu iz šume, pored puta, zaustavila se pored prethodno skupljene gomile drveta, natopljenog benzinom, pa je kratkim zamahom bacila šibicu. Udaljavajući se iza nje su plameni jezičci rasli sve više u visinu, što je bio njen signal za Zvijer. U prvoj ulici grada, mogla je iza sebe čuti udaljeni lavež pasa. Sporim korakom se kretala između kuća, a lavež pasa je zamijenilo glasno i ljutito režanje. Čopor je projurio pored Selme, pa se zaustavio na put ispred nje. Selma se zagledala u crvene oči krupnih, crnih pasa, kojima se slina slijevala niz čeljusti, a iza dugih očnjaka, iz dubine grla preko isplaženih jezika valjala se vatrena kugla. Nije osjećala strah niti sram. Ne trepćući, srce joj preskoči otkucaj, a u ruke joj je navrla krv. Ispružila je ruku i kažiprstom pokazala u pravcu svog grada. Čopor paklenih pasa je mirno poslušao naredbu, pa se okrenuše i uputiše svako na svoju stranu kroz grad, bljujući vatru iz svojih razjapljenih usta. Nastaviće se. . .

07.09.2020.

Per aspera ad Inferi

Neki su melanholiju smatrali čak i grijehom. Kontemplirajući sve svoje grešne rabote, možda, u ponekim trenucima sam se mogao i složiti s njima oko toga. Da li sam upao u vrtlog melanholije zbog vrlo rado ponavljanih, onih, loših navika, ili je etiološki uzrok utkan u nama samima, ono s čime se rodimo i umremo? Nažalost, potrošio sam ono vrijeme, koje sam imao u rukama da njime nehajno raspolažem i plutam poput bove morem zamisli – pa ti hajd’ il’ nemoj.

Možda sam previđeni kvar u sistemu - kliše u ulozi otpadnika iz ozbiljne porodice. Čovjek bez pogleda na sutra, posječeno drvo i jedini panj na pustošini. Prepreka do realizacije bazičnih potreba, i kako onda samog sebe da preskočim?

Svakako, svi smo dio vječitog rituala “žrtvovanja ljudskog života oltaru smrti” kojem se izmjenjuju Gospodari, ali eto, ja sam najlošiji.

Ne znam kako je bilo ljudima prije, davne druge decenije dvijehiljaditih godina, ali danas makar imamo nekakvu tehnologiju i primjenjenu tehniku kojom se može odstraniti taj neželjeni dio vašeg karaktera. “ U moje vrijeme, mi takve gluposti nismo imali potrebe da smišljamo. Mi smo kroz življenje gradili karakter, a nismo ga aplikacijama nadograđivali.” –tako meni moj otac govori svaki put kada me ugleda.

Sjedim na stolici obučen u bolnički ogrtač i obrijane glave u medicinskoj ustanovi, dok čekam početak zahvata TSPO-a, odnosno, “transfer sekundarnih posljedičnih osobina” od nekog kolerika kojeg sam obilježio u ponuđenom katalogu, a meni ovakva sjećanja padaju na um. Zašto nije moguće izbrisati dosadašnju memoriju ovim postupkom? Ali hajde, nisam jedini na mukama. Gledam kroz prozor protest doktora psihijatrije. Promet u biznisu im je opao za vise od 35 % otkada su stručnjaci iz oblasti neurologije, otkrili način s kojim manipuliraju moždanim valovima uz upotrebu mašine koja, također, odašilje određene radijacijske valove koji ispravljaju ove moždane. U potpunosti razumijem sve nas koji smo izabrali ovu jednokratnu varijantu s dugoročnim efektom. Kažu, sve je u energiji kojom zračiš i frekvencijama na kojima se podudaraju valovi s onima iz tvoje okoline. Tako su reklamirali i ovaj proizvod zamjene karaktera –“ Oscilirajte na svojoj najboljoj frekvenciji.”

Pojavio se i moj kolerik. Dokotrljali su ga u invalidskim kolicima u sobu. Zbunjen sam, zar kolerici nisu navodno energični i vječiti motivatori? Rekoh: “ Ee…” , a ovaj smračenim pogledom iza smješka kimnu glavom. Cigara mi je gorjela među prstima dok sam palcem trljao donju usnu desno-lijevo. “ Možeš li?”, upitao sam ga, “ ma teška noć.”, odgovorio je. “ Jesi li razumio ovu “stvar s valovima”? “, upita kolerik. “ Jesam. Znaš li se odmah nakačiti? “, izgovorio sam sumnjičavo: “ Ma ne brini,uhvatiću te tamo gore.”

Dalje nismo razgovarali. Činilo mi se previše neumjesnim da pričamo o razlozima zbog kojih smo se odlučili za preuzimanje osobina jedan od drugog. Iako najintimnija stvar koju možemo podijeliti,a da se ni ne dodirnemo, ali opet, nisam želio biti zabadalo, a činilo se ni moj kolerik.

Nakon što su nam namjestili neku vrstu silikonske kape na glavu, sa električnim senzorima za detekciju moždanih sinapsa i sprovođenje cerebranlnih impulsa, nakačili su nas preko raznih cijevi i žica na aparat za mjerenje moždane aktivnosti. Jednim klikom na tasteru, započela je transformacija karaktera dvojice vazda optimističnih očajnika.

Zašto sam uvijek tako bolno optimističan da svoj optimizam uvijek prezentujem kao najmračniji pesimizam? Opet sam se nadajući nadigrao samog sebe. Možda sam trebao tražiti promjenu percepcije materije i inertnosti u drugih živih bića što egzistiraju oko mene. Od kuda mi bajna ideja da su se moje namjere i interesi, podudarali sa željama mog kolege kolerika koji mi nije dao ni ime, a već mi je bio u glavi! Nakon obavljenog zahvata, ležali smo u bolničkim krevetima i polako dolazili k svijesti.

“ Pa majku mu! Zašto sam mamuran k’o zvijer? “, proderao sam se iz kreveta dok sam se budio nakon anestezije. Pogledao sam u pravcu svog kolerika koji je pačeničkim izrazom lica gledao u jednu tačku na podu. “ Ne znam burazeru, nisam dovoljno nadošao da ti odgovorim. Još uvijek čekam da me lupi tvoja pamet ”, rekao je kolerik kroz podsmijeh. “ Kada sam te obilježio u katalogu, tražio sam radoholičara, a ne alkoholičara! “ , sarkastično sam uzvratio. “ Ah, tražio sam i ja rješenje za svoje probleme, a ne tvoje mračne analize svih svojih gluparija koje sam do sada uradio “, odbrusio mi je kolerik.

“ Nisi se ni potrudio da vibriraš na višim frekvencijama je l’ tako? I zašto mi se strašno stiskaju vilice i zbog čega se ovoliko nerviram? “, ljutito sam se zapitao na glas u totalnoj konfuziji. “ Zato što nisi na aparatima “, odgovorio mi je kolerik, “ ma kakve veze ima aparat za moždane valove s ovim? “, bjesno sam mu uzvratio pitanjem, a on mi brutalno odgovara: “ Ma ne na tim aparatima, već poker aparatima. “

Tu sam izgubio svu moć govora. Usta su mi presušila, a ispred očiju sam jedino mogao da vizualiziram pikovog asa. “ E dobro si me udesio, kolega. Ali hajde, makar se osjećam energično kao nikada do sada, iako znam da srljam u nepogrješivu propast “, završio sam dok sam brzopleto zakopčavao dugmad na košulji. “ I ja se tebi zahvaljujem na poklonu, depresivcu. Iako se zbog tebe ne kajem za prokockano, a trebao bih, ostaću ležati ovdje i analizirati sve tvoje pametne ideje za samoubistvo. “ “ E pa da znaš, mnogo mi je drago, kolega, na tome. A sad idem, tresem se. Pod hitno mi je potreban viski. “

Kraj

27.07.2020.

Prekršena pravila III dio

Jovanka s privjeskom oko vrata, kao srna je preskakala neravne jaruge i presjecala u svim pravcima nagnuti dio šume. Prije nego će dospijeti do livade skrivene među visokim borovima, gdje se njeni drugari vesele, u skoku se preobrazila iz srne u smeđeg vuka, pa se vučijim šapama dočekala na zemlji. Oko visokog krijesa zapaljenog od suhe borovine, širio se zvuk bubnjeva u harmoničnom i veseljačkom ritmu, dok su iz ćupa ispijali vino Jovankin dragi Lazar i njihova prijateljica Milena. Vrtila se i uvijala oko sebe i vatre, prosipajući vino, a Jovankin dragi ju je rukom pratio i čuvao u struku.

Jovanka, u tijelu vuka, osjećala je ogromnu snagu i veliku nadmoć dok je posmatrala u veselju svoje drugare, koji nisu ni načas pokazivali obzirnost prema njihovoj nepravedno stradaloj drugarici. Pooštrenim njuhom, u sluznici njuške, rastapali su se intenzivni mirisi od kojih se miris njenog dragog posebno isticao u svojoj slobodi i nesmotrenom uzbuđenju. Jovanka umiri srce do nečujnosti, pa se ukaza sa svijetložutim očima režući, muzika se porazno zaustavila, a njen dragi predosjećajući svoju krvavu sudbinu, zaštitnički se okrenuo prema žutim očima štiteći Milenu leđima. Vučica Jovanka, istupajući iz mraka ukazala se pred njima, raskeženih vilica i naoštrenih očnjaka. Žedna krvi vođena krvoločnim, životinjskim nagonom, još nije osjetila takvu vještu fizičku snagu bez straha kojim se zatruje srce.

U započetom napadu, u naletu se odbila zadnjim nogama pa je preskočila vatrene plamenove i svog dragog. Dočekala se otvorenih usta i zarijenih očnjaka u vrat prvog, a onda i drugog drugara, kojima beživotno popadaše udaraljke iz ruku niz tijelo. Usklađeno se okrenula tijelom prema ono dvoje, a niz krzno brade su se cijedile guste kapi krvi. Njen dragi je štitio Jovankinu drugaricu, a vučica se zatrči pa glavu skloni u stranu i vratom i lopaticama odbaci oboje na pod. Vraćajući se nazad, u okretu osmotri da njen dragi uzima nedogorjelu zapaljenu borovinu iz žara, pa se hitro zaleti na njegovu ruku ujedajući ga za zglob koji puče pod zubima,a on zajauknu pa ispusti onu zapaljenu borovinu, a vučica je pokupi ustima i trznu vratom pa je baci pored okolnog grmlja. Slučajna ljudskost, ako je u datom momentu i postojala, na ovaj čin je u potpunosti nestala. Vučica se polako približila nekadašnjim dragim ljudima, a sada bespomoćnom i unakaženom plijenu, još jednom ih je pobjedonosno pogledala sa iskrom u očima, a zatim zarila zube u njihova tijela, pa zubima naizmjenično kidala komade mesa, dok su se krikovi užasa uzdizali iznad vatre.

Dok je s njuškom bila u iskidanoj utrobi i glodala samu kičmu, glasan ali prijeteći glas je prekinuo: “ Pogledaj oko sebe šta si učinila! “, ona podiže glavu i krvave njuške ugleda Veleša, a ovaj nastavi: “ Veću nevolju od one što je tebi pričinjena, počinila si na moje oči, nesretnice! “, Jovanka vučijim očima osmotri oko osebe, pa ugleda visoke plamene jezičke koji dopiru do samih vrhova borova, a gore na vrhu, mladi sokolići pište, dok ih sokol bespomoćno doziva. U tom osjeti tupi udarac po glavi, pa zacvili i položi glavu na pod gubeći svijest. Za koji trenutak, Jovanka se podizala iz nesvjesti i opazila da se nalazila u svom tijelu. Veleš je strahovito razbješnjen stajao ispred nje, a plavi privjesak je ponovo visio na njegovom pastirskom štapu. “Mom oku ne možeš pobjeći, ma kolika ti opsjenarka bila! Vodim te sa sobom. Nije dugo tvoja pobjeda trajala.“, završio je Veleš. “ Zar da ja koja sam zlikovce i spletkaroše porazila budem kažnjena za njihova nedjela?! “, žustro i na rubu suza proderala se Jovanka na Veleša. “ Svako pričinjeno zlo će se kazniti, tako mi mojih godina! “, proderao se Veleš na Jovanku koja je još jače zaplakala od bijesa. Odjednom, sokol se strmoglavio na Veleša koji je zbog Jovanke zaboravio na svoju šumsku djecu koju je propustio da zaštiti. Zaboravio je na bolnu dušu sokolovu kojemu je dom i potomstvo izgorjelo pred očima u paklenom požaru oko njih. Sokol je mlatio krilima iznad Veleša, održavajući položaj, a kanđama ga je oslijepio. Iz očnih duplji mu je potekla krv, te je izmoren pao na koljena. Jovanka se približila Velešu dok se pripremala za bijeg, pa mu je tiho izustila pored uha, prije nego će zauvijek nestati iz sela: “ Sada ništa nisi vidio. “

Od toga dana, stari gazda Jovo nikada svoju Jovanku nije ugledao. Niti su dolazile glasine o njoj, niti je malo ko volio da priča o toj noći. Na zgarištu su pronađeni ostaci izmasakriranih kosturova pored vatre, a Jovanka se našla samo u pričama i pjesmama. Mnogi su prolazili, a više je bilo onih koji su osvajali svu zemlju Južnih Slavena, pa tako i Jovankino selo. Izmjenili su se i tradicija i običaji, bogovi i jezici. Ali ljudi su uvijek ostajali isti, pa su sjećanje na taj događaj sačuvali u stihovima, a potom i u pjesmama:

“ Djevojka sokolu zulum učinila zulum učinila, goru zapalila Gorjela je gora i dva i tri dana Dok je dogorjela sokolu do gnijezda Soko vatru gasi, krila mu se žare sokolići pište, a soko proklinje Ljuto kune soko ljepotu djevojku dugo djevovala, tiho bolovala čeda ne imala, ni rukom povela što meni sokolu zulum učinila što meni sokolu zulum nanijela .“

27.07.2020.

Prekršena pravila dio II

Podučena dosadašnjim iskustvom o svetim obredima, zapamtila je da ključ magije leži u besprjekorno otpjevanom tonu melodične molitve za boga Veleša. Ohrabrena bolnom dušom i skrivenom željom za osvetnički pohod, Jovanka otpoče u dvotaktnom ritmu, dražesno pjevušiti pjesmu, prepuštajući srcu da vodi glas. Prirodno je slagala gorke riječi potištene duše:

“Bore visoki, uvijek zelen stoj, Čuj bol moj u duši, što ucvili moj boj, Pita te djevojka, djevojka mlada Da li možes u vis narast’, Kao ova duša mračna”

Petljajući vunicu oko rašlji čime pokazuje Velešu put, Jovanka je svečano otpjevala kiticu pjesme, što je bilo dovoljno da se gorostasni medvjed ukaže pred’ njom istupajući iz gustog grmlja. Jovanka je već smislila nekoliko mogućih scenarija i ishoda koji bi njoj pasali, preračunavajući se u par sekundi. Njen pohod morao je biti pobjednički, a poraženi su se tada veselili pored vatre. Zapanjujuće ogroman medvjed, podigao se ispred djevojke na zadnje noge i uspravljen je gledao na časak, da bi se u sljedećem rasuo u vjetar koji se zakovitlao na kamenu pored Jovanke, a u kovitlacu se pojavi Veleš u obliku starca.

Sjedeći na kamenu, Veleš je upitao Jovanku: “ Zar nemaš veseliju pjesmu da mi zapjevaš, djevojko?”, na što je Jovanka kratko odgovorila: “ E pa nemam. “ , nastavila je: “ Nije meni do pjesme silni Veleše, meni treba da posudim nešto tvoje.” Veleš se bahato podsmjehnuo na Jovankin prijedlog, ali si nije mogao uskratiti razgovor sa zamamnom djevojkom kakva je bila Jovanka. ” Nijedan vladar ljudi nije uspio dobiti božije oružje, a ti seljanka, misliš da možeš rukovati s tolikom moći? “, Veleš zatim prasnu u smijeh pridržavajući se rukama za stomak, a Jovanka ga smjelo prekinu razumjevši da mora promijeniti adute poduhvata: “ Onda ćemo igrati igru. Da li se svemoćni Veleš boji skromne djevojke? “ Na tu odvažnost Veleš se uhvatio : “ A koju igru misliš da možeš pobijediti protiv, kako ti kažeš, “svemoćnog” Veleša? “ Dok je Veleš završavao svoju rečenicu, ono jedno oko koje na mjestu zjenice ima vječni plamen, razbuktilo se i zaiskrilo od uzbuđenja, da mu je sve trepavice spalilo, a spaljeni ostaci popadaše kao zagorena drvca po obrazu, a jedan dio se prilijepio po obrvi. Jovanka ugleda one spaljene trepavice i ozbiljnim izrazom lica brzo smišlja novu igru: “ Ako uspiješ doći do ispravnog odgovora na moju zagonetku, ti pobjeđuješ i ja ostajem bez ičega, ali, ako ja pobjedim, posudićeš mi svoj plavi privjesak sa tvog pastirskog štapa.” “ A kad izgubiš, koja je moja nagrada? “, upita Veleš poprilično očaran, na što mu Jovanka odgovora: “ Dobijaš poljubac od najljepše djevojke u selu, mene.”

Veleš, star i umoran od mrtvila u podzemnom svijetu gdje se samo loše stvari valjaju, nije mogao odbiti mladu Jovanku i njenu, doista, prpošnu mladost: “ Pristajem! Ajde, pitaj.” , te mu plamen u oku poskoči pa spali ovaj put i obrvu. Jovanka, odlučna, postavi pitanje: “ Šta to gori, a nikada ne može izgoriti?”, Veleš zbunjeno pogleda u Jovanku, te se zamisli da je ipak pogriješio, pa ova djevojka nema naročitu pamet. “ Odgovor je, vatra.”, izusti mirno Veleš. “Ah, doista jesi najveći, bože Veleše”,reče Jovanka s lažnim razočarenjem u glasu, pa nastavi: “ Dobro, održaću obećanu riječ, dobićeš poljubac.” “ Nikada nisi ni imala stvarnu šansu, a sada, dođi mi u krilo ”, završi Veleš. Jovanka se naizgled nevoljko približila Velešu i popela mu se u krilo, obgrlila ga objema rukama, napućila usne i zagledala mu se u pohotne oči. Trenutak prije nego će svojim usnama dotaknuti njegove, Jovanka udahnu najviše što je mogla ubaciti zraka u pluća i puhnu mu svom silom u ono vječno otvoreno oko i ubaci mu u njega ostatke prethodno spaljenih trepavica. Veleš se iznenađeno uspravio pa prstima počeo vaditi trepuške iz oka, a ono još više krenulo peći i onaj plamen u oku postao je snažniji, da je Veleš počeo vrištati od bola misleći da je oslijepio. Prošla je već i cijela minuta dok je ponovo uspio progledati žmirkajući kroz bolne kapke, a djevojka je nestala. Okrenuo se uvrijeđen prema svom štapu položenom po travi kojem je na vrhu nedostajao plavi privjesak. Veleš je uplašeno razgledao šumu oko sebe, a Jovanki i privjesku ni traga.

“ Pa šta učini, dijete drago!? ”, izusti bojažljivo Veleš, pa se polagano zaputio u obliku čovjeka, jer bez svog magičnog privjeska nije imao moć preobrazbe u životinje.

25.07.2020.

Prekršena pravila dio I

Još joj je falio jedan, posljednji, dio za ostvarenje paklenog nauma. Postao je dio njenog tijela kao i krv koja struji u tijelu i uvezuje svaku ćeliju njenog bića u jedno. U gluho doba ljetne noći prastare godine, mlada djevojka ispusti kratak dah i ugasi plamen svijeće, a zatim se tiho provuće kroz uzani prozor gornje sobice dotrajale kuće vrijednog seljaka. Stari gazda Jovo, spavao je na krevetu pored svoje žene Anke, i nije prekidao ujednačeno disanje kojim je ispratio nečujni skok njihove kćerke Jovanke s gornjeg prozora.

Djevojka se dočekala tiho i spretno kao mačka. Blaga svjetlost svijeće dopirala je kroz otvoreni prozor iz sobe gazde Jove, osvjetljavajući u tami Jovanku, duge i plave kose, koja je obasjana svjetlom plamena svijeće, plamtjela zlatnom bojom. Uzbuđena u svom započetom naumu, uputila je kratki pogled prema majci i ocu, pa osjeti nagli nalet krvi iz srca i odjek udarca u grlu. U blijedo lice joj je navrla krv. Uzdahnula je duboko i otrčala niz puteljak koji je vodio u bjelogoričnu šumu u kojoj se izgubila.

Bosonoga je koračala po zemlji, dok bi joj se pokoja vlat trave petljala oko prstiju. Duga bijela haljina padala je niz Jovankine kukove. Kožni remen s utisnutim simbolima praotaca Južnih Slavena, isticao je struk zanosne djevojke. U ruci je držala drvene rašlje oko čijih krakova je naizmjenično vrtila klupko bijele vunice. Topli zrak ljetne noći zamalo je ohladila visoka borovina, a na vrhu, činilo se da suhe grančice dopiru do samih zvijezda.

Blago nagnutom glavom u stranu, zamišljena Jovanka se zagledala u zvijezde po nebu, između kojih su stršile borove iglice. Neutješna žalost zacrnila je djevojačke snove i patnjom ispunila ljetne dane. Tugaljivo ozračje ispunilo je zrak oko mlade Jovanke, što je njenom ocu srce paralo od onog dana od kada mu kći sjetne duše ispred očiju tiho vene i zlovoljno uzvraća britke odgovore na njegovu brigu. Mogao je krupni gazda Jovo trpiti udarce seljana starješina, nedovoljne dnevnice i nepoštene isplate; nalete bure i udare tuče po zasijanom polju pšenice i opet neustrašivo tražiti od ljudi i bogova ono što mu pripada, ali nepoznati strah osjećao je nesalomljivi gazda Jovo kada mu je kćerka jedinica to ljeto oboljela. Umijela je Jovanka u očevim očima prepoznati strah i nevjericu, što bi nju svaki put ožalostilo i umaralo od takvog života da je svaki put poželjela pobjeći. Ali kuda?

Jovanka je bila suviše hrabra i drsko dovitljiva da bi svojoj tuzi dopustila življenje, pa da kao korov obrasta njeno i srca njenih najmilijih. U tim danima kada su ljudi krvoločni više nego zvijeri, kada ništa nije stvoreno da ne naudi, kada razum sklapa iskidane dijelove svijesti u čudovišne ideje voljnog duha, nema zamisli koja je neostvariva. Sama njena tvrdoglava strast, bila je dovoljna da opčini i zaokupi pažnju svakog boga i duha, tako da je djelovala kao da ju je sami Bog od svog tijela odvojio i protjerao u bezdan ljudske malodušnosti. Te noći, mlada djevojka se zaputila u šumu da zatraži milost i pomoć od zaštitnika osamljenih i svojeglavih pastira i pastirica, starog Veleša, zaštitnika životinja, dobrih ljudi i podzemnog ključara. Stare obredne pjesme prizivanja bogova u naš svijet, Jovanka je naučila još kao djevojčica, pozorno upijajući svo znanje njene bake, koje više nema među živima. Poznavala je sve trikove za uspješno prizivanje bilo kojeg od bogova, a da li će zahtjevi biti uslišeni, to su već božiji poslovi i njihova volja. . .

16.06.2020.

Botaničar dio II

Pravio je Muzafer i staklenik svojim biljkama da im omogući dodatnu vlažnost. Sadio je začine, tražio je po buvljaku priručnike za botaničare i upoređivao dnevni plijen sa slikama biljaka nacrtanim na stranicama priručnika. Sušio je nezrele mlade biljke, tucao ih u prah i mješao razna sjemena. Kažu da ga je jedna od tih ljekovitih samoniklih biljaka i dotucala. Toliko se navalio na čaj od te jedne da nije ni osjetio kada ga je ludilo napalo. Kažu da je rijetko išao na počinak, a odmor mu je bio kada savije leđa i pljevi po vazdan korov po fugama između betonskih ploča.

Tako je jedne noći u istraživanju, naletio na biljku čije su mu se specifikacije posebno dopale. Noćima i danima je proučavao sve napisano i istraženo o njoj, te pripremao korito za njenu sadnju. Pomješao je plodnu crnicu, tresku i kamenje. Đubrivo je kupio od nekog seljaka. Biljka je imala prirodno stanište više prema južnoj polutki nego sjevernoj. Odgovarala joj je vlažna, a opet dovoljno topla klima bez teške zime. Imala je posebnu ishranu i spadala je u red mesožderki. Njemu je srce dirnula kada je pročitao koliko je posebna, tačno onako kao i njegova vizija. Kada je nabavi biće kraljica podnebeskog vrta. Ali Muzafer je uvijek volio po svom, pa makar i propast. Noćima se zabavio pretraživanjem moguće Hercegovačke podvrste ove mesožderke. Znao je da postoji, kao i onaj kanjon Neretve što je još iz doba Krede među nama. Sjeo je na voz, otišao u pećinu na Hercegovačkom kršu i u tami zemljine utrobe pronađe mesožderku. Naša varijanta.

Pripremio je Muzafer i korito i zemlju, i vodene prskalice palio po noći i brojao sekunde dok onu vodu u rijetko šprica. Rasla je iz dana u dan, a Muzafer je sve rijeđe odlazio na spavanje. Činilo mu se da će propustiti kako raste ako samo na tren sklopi oči. Po danu je skupljao muhe što ulete u kuću pa se vrte ispod lustera. U sumrak je lovio komarce, a ponekad je skupio i krijesnice kao poslasticu. Crviće je rukama tražio po zemlji, a skakavce je hvatao za nožice. Nenadano je mesožderka rasla iz dana u dan vidno sve veća, toliko da su joj nakon mjesec dana života, muhe i crviće zamijenili golubovi i vrane. Postavio je gajbe na komad drvceta, a ispod njih mamac. Lovio je onako kako djeca love golubove, pa ih puštaju u slobodu nakon izvjesnog vremena. I ptice su postale premale. Da mami mačke i pse, Muzafer nije imao srca. Valjda, kao i svako, imao je favorite među životinjama. Naime, ova čudnovata biljka, opasna i rijetka kakva i jeste, nije uzalud svoj dom imala u mraku vlažne i tamne pećine. Ono gdje se ona sada nalazila kod Muzafera, nije njeno normalno stanište. Svjetlo dana i velika količina ultravioletnog zračenja, izazvalo je cijepanje gena u jedrima ćelija i njihovu prekombinaciju, što je stvorilo čudovišnu morfologiju i izazvalo monstruoznu mutaciju mesožderke. Doista je Muzafer bio u pravu kada je govorio da još iz doba Krede postoji. Vremenom se ona prirodnom selekcijom povukla u tamno okruženje pećine gdje je sebi omogućila opstanak u benignom obliku prihvaćenom po zakonu prirode. Sve dok joj Muzafer nije dao krila. Toliko je bila ogromna da joj je korijen probio korito i pomjerao se kao da diše. Mesožderka je razvila prahistorijski oblik na koji ni sama nije navikla. Oba amatera u onome što rade, začuđeno su živjeli u simbiozi. Muzafer je bio lovac i donosio hranu, a mesožderka mozak čiji se nervni sistem razvijao iz dana u dan dok se nije ukorjenio. Nije mogao prestati. Krao je i po mesarama janjce, ali sve je to kratko trajalo. On se oduševljavao svojim postignućem, a mesožderka je željela slobodu i bijeg iz Muzaferovog biotopa. Toliko je narasla da je svojom visinom ometala radiovalove odašiljača postavljenih po krovu. Muzafer je sjedio u najudaljenijem ćošku krova i gledao biljku koja je postigla svoj puni i prekomjerni potencijal. Za koji dan će moći i sama hodati.

Kraj

16.06.2020.

Botaničar dio I

Valjao je Muzaferija, od milja zvani Muzafer, po prstima ruku mješavinu treske i zemlje crnice iskopane podno džamijskog brežuljka. Dok mrvi onu zemlju i presipa iz žardinjere u korito, mrmlja sebi u bradu žučno i nepokolebljivo, a ponekad mu se otme koja glasna psovka koja stigne do zatvorenih komšijskih prozora i ne ide dalje. Prekopa on zemlju i ostatke korjenja od traljavo i bezbrižno počupanih biljki koje su prvobitno posađene. Počesto je volio Muzafer u šetnjama po okolnim Sarajevskim izletištima, isčupati mladi izdanak kao za pelcer, a onda ga pogužva među prstima i odbaci kao razočarenje. Tako je u svom skromnom podnebeskom vrtu na krovu najviše zgrade u naselju, volio ponekad iz čistog mira ostaviti brigu o biljkama samo biljkama.

Muzafer je volio nositi bijeli mantil u vrtu, koji je često ličio na purgatorij, dok se bavi pljevljenjem niskog korova izraslog iz fuga između betonskih ploča, kojima je popločan krov zgrade. S obzirom na svoju nestručnost u bavljenju biljkama i njihovom fiziologijom, te puko amaterstvo koje je razvio u zadnjih par godina, u tom bjesomučnom pljevljenju ponekad bi nekome sa strane izgledao kao sumanuti nepotkovani botaničar. Između biljaka, u vrtu smještenom na sto i dvadeset metara u vazduhu i Sunca, nije se nalazila nikakva zaštitna barijera. Tako su biljke svojom prirodnom otpornošću štitile svoj život od sunčanog neprijatelja, sakrivale svoje listove, ne davajući si da porastu u punom potencijalu, ne bi li sa manjom površinom uspjele preživjeti ovaj sunčani pakao u koji su izložene. Volio je tako Muzafer više životinju nego insana, a još je više volio biljku od čovjeka.

Rijetko društvo je zalazilo u njegovu poluzelenu oazu na betonskoj podlozi, s obzirom na stres koji se javljao u Muzafera od fizičkog prisustva ljudi. Neobzirno kretanje gostiju, a nerijetko bi očešali neku stabljiku nogom, nakostriješilo bi svaku dlaku i podiglo mu proćelavu kosu na glavi. U tim trenucima, Muzafer je volio zamisliti ljude kako skaču s ruba ograde i bacaju se u nepovratni pad s krova. Zamišljao je tako dobrovoljna samoubistva, a nervi kroz tijelo bi mu grčili svaki mišić zbog čega bi cupkao i nervozno poskakivao u krug oko svoje ose.

Mrzio je ljude, pakosno je volio s njima ulaziti u odnose. Teški trenuci iz prošlosti načinili su neizbrisive i neprekopane brazde u Muzaferovoj duši. Ljubav je osjećao uvijek jednostrano kao nešto što se prima, ali nikada ne pruža. Nije mogao osjetiti bezuslovnu ljubav prema ljudima, jer je manijankalno djelovao samo iz vlastite koristi. Tako se Muzaferija okrenuo biljkama i smiraju koji donosi briga o njima. Najviše je volio praviti “bonsai” od domaćih,autohtonih Bosanskih sorti voćki, a najčešće bi se dokopao jabuke. Posjedovao je jaku volju i poprilično vješte ruke u kojima je uvijek držao neku alatku za pravljenje improviziranih predmeta isključivo s nekom namjenom. Veliki pragmatičar je bio Muzafer, a svoj rad je obavljao težački i pošteno bez ičije pomoći. Mogao je od naizgled neupotrebljivih i polomljenih artikala, napraviti jedinstvene predmete neobičnog dizajna. Kroz svoju maštovitu i orginalnu viziju, često je ostvarivao već viđane ideje al’ opet odrađene na njegov unikatni način. Nešto bi poslužilo kao ukras među zasađenim gredicama sukulenata, a nešto je poslužilo kao saksija za razne vrste grmića, tankih mladica Vrba ili sezonskog bilja. Kroz svoj predani rad, razvio je ljubav prema egzotičnijim vrstama, koje bi nabavljao na razne načine, a dosta često je tražio u prirodi primjerke slične njima, što bi neuvježbanom oku predstavljao kao pravu stvar. . .


Stariji postovi

Fantazi kreature
<< 01/2021 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Bojis li se mraka
Između zemlje i neba
izlog jeftinih mladića
Princ of Perversia
Magija buđenja
Imagine.
Oblaci putuju u Italiju
Tragovi u snijegu
Apsolviram na sebi
Ja sam budućnost !
Cabin Fever
moonshine got me.
Evropejka u raljama života
Moj put pronalaska posla u struci
Sanjao sam moju ružicu (18+)
My journey to the stars
...say no to me...
više...

BROJAČ POSJETA
2026

Powered by Blogger.ba